ZNAČAJ PLANINARENJA I TREKINGA ZA MENTALNO ZDRAVLJE, 2. DEO
Ušuškani u civilizaciju i udaljeni od prirode iz koje smo potekli, pripadnici ljudske vrste u 21. veku ipak žive daleko bolje nego pre. A stopa depresivnosti, anksioznosti i drugih poremećaja raste. Kako je moguće da smo toliko nesrećni i da tehnološki napredak sa svim svojim pogodnostima ljude ne čini srećnima? Sledi jedan od odgovora na ovo pitanje.
Šta je to hedonička adaptacija i zašto je ona bitna?
“Na dobro se čovek lako navikne” – kaže narodna poslovica. Hormoni sreće imaju svoj krug. Nakon zadovoljenja neke potrebe, dopamin i serotonin se vraćaju na svoj početak, pomeraju standard i traže sledeći izazov da bi se opet pokrenuli. Nećete se isto obradovati kada prvi put uđete u nove pantalone, auto ili stan, kao kada uđete po stoti put. Da nije tako, kada je prvi čovek imao pećinu nad glavom, vatru, porodicu i hranu, njegov napredak bi tu stao.
“Život je klatno između patnje i dosade”, kaže Šopenhauer. Kada zadovoljimo potrebu i uklonimo uzrok patnje, na to se navikavamo, odnosno postaje dosadno. Ako niste ljubitelj filozofskog pesimizma, reći ćemo: “Okreće se kolo sreće, pođe napred pa se vrati”.

Sudar titana.
Taj krug, to kolo, se zove “hedoničko kolo”, a proces “hedonička adaptacija”. On objašnjava kako je moguće da neko ko naizgled ima sve - novac, slavu i ostale, na žalost, širom prihvaćene aršine uobičajene ideje o merilu sreće, može i dalje ogreznuti u porok ili se samoubiti. Tako je generacija kojoj ja pripadam nekada bila presrećna kada odvoji novac da kupi kasetu svog omiljenog benda, dok danas kada je to “na izvolte” i dostupno na klik, odabir muzike ne pričinjava toliko zadovoljstvo.

Da nevolja bude veća, nameće nam se još i pojava poznata kao “imperativ sreće”. Ideja da bismo morali sve vreme da budemo srećni, zadovoljni i pozitivni. Te kako nešto nije u redu sa nama ako nismo. Iako biologija našeg mozga kaže da to nije moguće. Šta zna kapitalizma šta je biologija!? To je deo procesa u kome se stvara veštačka potreba koja bi se zadovoljila kupovinom onoga što nam realno ne treba, kao bismo dobili sreću na kašičicu. Čovek se inače najbrže adaptira na materijalne stvari.
“Učini čoveku sto puta, jednom nemoj, on će to jedno da ti zameri” – Takođe kaže naš narod. Tačno. Činjenjem “sto puta” pokrenut je proces hedoničke adaptacije, vi ste navikli nekog da ste osoba za izlazak u susret i standard ste tu postavili. Odstupanje će biti primećeno, dok je kretanje u zoni standarda nešto što se podrazumeva. Potrebno je uložiti napor da se to osvesti i bude zahvalan. Kakve veze sad sve ovo ima sa planinom!? Videćemo u daljem tekstu.
Kako su mi preseli jorgovani?
Ne mislim na pank bend. Mislim na planinarsku akciju “Dani Jorgovana” na Tupižnici. Baš u ovo doba, krajem maja, samo pre mnogo godina... Sve je teklo u najboljem redu, a onda kao u crtanom filmu, dolete crni oblak tik iznad naših glava. Grmljavina, munje, kiša, pljusak i pometnja skroz neočekivano. Mokar, umoran blatnjav i sa polomljenim displejem telefona od pada u blatu sam završio akciju, uz čuveno – “Šta mi je ovo trebalo”; i prateće – “Nikad više”. Sutra ujutru kad sam se razbudio suv, u toplom, znam da nema šanse da me ubije grom i ništa mi ne pada na glavu – ukapirao sam da sam tako ustvari srećan.
Taj efekt se posle nekoliko godina dodatno pojačao sa učešćem u trekingu. Da, sve to, samo još gore, jer još i žurite, trčite, pazite da se ne zagubite, a kilometraža mnogo duža nego na običnom planinarenju... Još uvek mi odzvanjaju u ušima tragikomične reči koleginice u godini kada sam bio kapiten našeg treking tima: “Ja ću vama ovaj kupus da platim, samo da mi se prsti otkoče”. Ukočili smo se, umokrili, pogubili od magle na Rajcu. Ona je grejala šake precenjenim ali toplim svadbarskim kupusom u tamošnjem domu i nije bila u stanju da izvadi pare iz džepa.
Postoje nekoliko smislenih ogovora na čuveno pitanje: “Šta mi je ovo trebalo”, koje postavljamo sebi dok se samoinicijativno ovako mučimo i još to i platimo. Jedan od njih je – Trebalo bi da oduzmeš sebi lagodnost da bi sutradan bio svestan da je imaš i bio zahvalniji na tome; Da bi se podsetio za šta si sposoban, odnosno da si mašina koju je priroda skovala za preživljavanje, a ne skrolovanje po displeju mobilnog telefona ili sedenje u kancelariji; Da bi se spremio za eventualno iste ili još gore uslove koje ti možda sutra život sprema

Voluntaria incomoda – zašto svojevoljno ući u neprijatnosti?
Ovi prinicipe je prepoznao i razradio Marko Aurelije, rimski car, vojskovođa i stoički filozof iz 2. veka u delu: “Samom sebi” (poznato još i kao “Meditacije”). Izneo je pouke koje ni skoro dva milenijuma posle njega ne možemo da poreknemo. A savremena psihoterapija je itekako većinu njih verifikovala. Između ostalog, savetuje, da iako imate krevet, spavate neku noć na podu; iako imate hranu, neki dan gladujete itd. Da biste bili svesni onoga što imate, kada vam se oduzme. Ali, pre svega i da se ne biste ušuškali u komfor, već vežbali neudobnost i nedaće i pripremali se za teške dane kroz ovaj askesis - vežbanje ne samo tela, već uma i karaktera. Daleko pre njega, vremenski, a i daleko radikalnije mere je navodio i Seneka (1. vek p.n.e). Ove vežbe preporučuje u trajanju od čak mesec dana, što je Mensis durus – Tvrdi mesec.
Postoji još jedan dobar primer Mensis durusa. Pravoslavni postovi jesu više od uzdržanja od uzimanja određene hrane, dakle imaju izrazito duhovni karakter, ali to nije tema. Izazivaju isti efekt i to u trajanju dužem od mesec dana ukoliko ste gurman poput pisca ovih redova. Nakon pričešća polovina vernika trči po burek, polovina po pljeskavicu. Kada 48 dana, koliko traje Uskršnji post, ne jedete burek, on se pretvori u događaj.

Neugodnost je zaboravljeni mišić - koristi ga ili izbugi svoju prilagodljivost. Čovek koji nikada ne spava na zemlji paniči kada mu se slomi krevet.
Sada da vas još malo plašim
Kolin Vilson se u svojoj knjizi “Psihologija ubistva”, između ostalog, bavi psihologijom “dela bez razloga”. On piše: „Zmija nije na svet donela smrt već dosadu, dosada je istinska pretnja našoj daljoj evoluciji... da čovek počne da se guši i da sumnja u sebe, to mu se nije dešavalo dok je sekirom satirao neprijatelje... u dokolici um postaje lagan kao balon, prepušten je na milost i nemilost okruženju“. Ono što mu daje težinu je osećaj smisla i cilja. Neki ljudi u njegovom nedostatku pribegavaju kriminalnom i često besmislenom aktu sa ciljem da oslobode životnu energiju koje ih pritiska. Oni ispred sebe nemaju nikakav izazov usled civilizacijskih tekovina koje forsiraju pasivan odnos prema iskustvu. Nažalost, autor svoju teoriju podupire i bojnim primerima iz forenzičkih i kriminalnih dosijea iz stvarnog života u kojima su ljudi činili zločine da bi se prodrmali iz učmalosti i osetili živima.
Viktor Frankl, tvorac logoterapije, kog ne bih posebno predstavljao jer su njegove knjige dosta popularne, piše o “egzistencijalnom vakuumu”. To je ekstremni vid besmisla i učmalosti iz koga ako se čovek ne trgne, kreću neuroze, depresija, pa i suicid.

Preporuka za pomenutu knjigu.
Kasno Marko na internet stiže
Ono klatno koje smo spomenuli gore, u današnje vreme ima jako malu amplitudu. Skrolovanje po ekranu daje milimetarski potez između potrebe i zadovoljenja. Što je ono što zovemo još i “jeftin dopamin”. U stalnom sam kontaktu sa prosvetnim radnicima kojima držim seminare, kao i sa roditeljima. Prezaštićenje je dominantni obrazac vaspitanja već minimum dve decenije i deca ne prolaze kroz optimalni nivo frustracije koji im je potreban da bi se zdravo razvijala. Dakle, sve gore napisano dobija još više na značaju kada su u pitanju mlađe generacije.
Šta možete da uradite već danas i pomognete sebi i bližnjima?
Planinarenje i naročito treking, kao kontrolisan i bezbedan oblik izlaska iz zone komfora, jesu jako dostupno i efikasno rešenje. Sastanci našeg kluba su sredom od 19:00. Dođite i dozvolite da vas uvedemo u Voluntaria incomoda. Kada ljudi to pokušavaju sami, često ih Gorska služba spasavanja skida sa planine. U društvu je i lepše i bezbednije. Vidimo se!
Autor teksta:
Stevan Stanojević
Diplomirani psiholog i master pedagog. Bavi se KBT i Šema psihoterapijom. Od 2018. godine vodi Centar Psihonega u Nišu.
